Tara je najduža rijeka u Crnoj Gori, duga 144 km. Nastaje ispod Komova, od rijeka Opasnice i Veruše i otapanja snijega i sezonskih kiša, a sa Pivom od Šćepan polja, u blizini granice sa Bosnom i Hercegovinom, gradi Drinu. Tara je usjekla jednu od najvećih kanjonskih klisura u svijetu, dugu 78 km, okomito strmih stranica visine preko 1300 metara, što Kanjon Tare čini drugim po dubini u svijetu (odmah iza Colorado Grand canyon-a), ali je zato po ljepoti zasigurno prvi. Zbog kristalno čiste vode (može se piti cijelom dužinom puta) i izuzetno bogatim biljnim i životinjskim vrstama, od kojih su mnoge endemične, Rijeka Tara je na listi zaštićenih područja UNESCO-a. Kanjon i rijeka Tara su ispunili čak tri uslova (od kojih je samo jedan bio dovoljan) da bi postali dio svjetske baštine prirodnih dobara UNESCO-a, a to su geološki fenomen, hidrološki fenomen i biološki fenomen.
Most na Đurđevića Tari je najviši most u Evropi. Izuzetno graditeljsko djelo savremene arhitekture, simbol kanjona rijeke Tare.
Veliki betonsko lučni most projektovao je jedan od najvećih građevinskih stručnjaka Kraljevine Jugoslavije, ing. Mijat S. Trojanović. Građen je 1938/40. godine. Kada je dovršen, most na Đurđevića Tari je bio najveći drumski most od armiranog betona u Evropi i jedan od nekoliko najvećih i najlepših saobraćajnih objekata ove vrste u svijetu. Svojom snažnom petolučnom konstrukcijom, od koje je glavni luk raspona 116 metara, veličanstveni most na Đurđevića Tari se uzdiže nad kanjonom dubokim preko 150 metara. U vrijeme Drugog svetskog rata, 1942. godine, da bi sprečili prelazak neprijateljskih jedinica u Crnu Goru, partizani su srušili jedan luk mosta na Đurđevića Tari. Zadatak je izveo građevinski inženjer Lazar Jauković, koji je učestvovao u izgradnji mosta. Tada je srušena konstrukcija poslednjeg malog lučnog otvora u dužini od 44 metara, dok su ostali djelovi mosta ostali neoštećeni. Jaukovića su Italijani uhvatili i streljali na mostu. Narod durmitorskog kraja, u znak sećanja na njegovo herojsko delo, podigao mu je spomenik u blizini mosta, gde je i sahranjen. Posle oslobođenja, Most na Đurđevića Tari je saniran i svečano pušten u saobraćaj 1946. godine.
U zaseoku Luke, u Đurđevića Tari, oko kilometar nizvodno od velikog mosta se nalazi manastir Svetog arhangela Mihaila iz 14. vijeka. Nekada je u ovom manastiru postojala prepisivačka škola, odakle su mnoge pravoslavne svetinje snabdijevane bogoslužbenim knjigama. Tu je i manastir Dovolja, iz 15. vijeka, sa crkvom Uspenja Presvete Bogorodice. Oba manastira su obnovljena i posjetiocima Durmitora i Kanjona Tare omogućavaju zanimljive duhovne doživljaje.